Smije li katolik postati pravoslavac?

Iz FER-a u HV

1991. godine, u vrijeme koje je bilo teško za Hrvatsku, smatrao sam dužnošću biti hrvatski branitelj.

1991. godine, u vrijeme koje je bilo teško za Hrvatsku, smatrao sam dužnošću biti hrvatski branitelj. Redovito sam položio prvu godinu ETF-a (današnji FER), a od druge godine mi je ostao nepoložen samo jedan ispit. Do rata, na ETF-u nije uopće bilo prenošenja ispita u sljedeću godinu. No zbog rata uveden je izuzetak, tako da sam mogao prenijeti jedan ispit iz druge godine i uvjetno upisati treću godinu te sam privremeno prekinuo studij.

HV: Od rujna 1991. do ožujka 1992.

Otišao sam u Hrvatsku stranku prava, kod Dobroslava Parage i prijavio se u HOS. Naravno da me bilo strah i da sam se bojao. Znao sam da HOS-ovci uvijek idu na najteže bojišnice.

Prvo što sam pomislio, javit ću se u MUP u Petrinjskoj, jer Hrvatske vojske još nije bilo. U MUP-u su me zatražili desetak dokumenata koje trebam donijeti kako bi uopće mogao biti na popisu onih koji će možda ići na bojište, jer oružja nije bilo. No, znao sam tko ima oružje. Otišao sam u Hrvatsku stranku prava, kod Dobroslava Parage i prijavio se u HOS. Nisu tražili ništa, osim imena i prezimena i broja telefona. Rekli su da će me pozvati. Naravno da me bilo strah i da sam se bojao. Znao sam da HOS-ovci uvijek idu na najteže bojišnice. Kada su moji roditelji – koji su tada živjeli u selu kraj Virovitice – saznali da sam se prijavio u HOS, otac je povukao vezu kod tadašnjeg zapovjednika 127. Virovitičke brigade Đure Dečaka i uskoro sam postao pripadnik druge dragovoljačke bojne 127. Virovitičke brigade. Tada nije bilo regrutiranja vojske jer nije bilo oružja. Kasnije sam od bake Marijane čuo da su me zvali neki nepoznati ljudi iz HOS-a, no već sam bio u 127. Hrvatski vojnik sam bio od rujna 1991. do dolaska UNPROFOR-a 1992. godine. U travnju 1992. sam nastavio studirati.

Pravoslavlje i Duh Sveti

Kada sam ušao, dogodilo se nešto što nikada u životu nisam doživio. Osjetio sam čudesnu radost srca i neizmjernu tišinu. Znam samo da sam želio ostati, zadržati se što dulje.

Nakon povratka s bojišta - za vrijeme studija - (bilo je ratno vrijeme) prolazio sam kraj Srpske pravoslavne Crkve u Zagrebu u Preobraženskoj. Ne znam zašto, zaželio sam ući u nju. Bilo je jutro, mislio sam da su vrata zaključana, no bila su otključana i nikoga nije bilo unutra. Kada sam ušao, dogodilo se nešto što nikada u životu nisam doživio. Osjetio sam čudesnu radost srca i neizmjernu tišinu. Znam samo da sam želio ostati, zadržati se što dulje. Nikada do tada nisam bio u Pravoslavnoj Crkvi. U životu nikada nisam osjetio toliku prisutnost Duha Svetoga. Ništa nisam razumio. Toliko ocrnjivanja Crkva, a toliko Duha! Od tada je prošlo više od 30 godina. Sve to vrijeme nisam niti pomislio ponovno ući u Pravoslavnu Crkvu, do nedavno. Zašto? Pitam se: Zašto sam tako brzo zaboravio to nezaboravno iskustvo? Danas znam odgovor, tako je jednostavan. Bio sam Hrvat po PS-u (Pravilu službe).

Pravoslavac me povezao

Naravno da sam se kao vrli Hrvat i katolik uvrijedio na to pitanje i odrješito sam odgovorio: „Nisam!“. Nisam niti slutio da ću postati Pravoslavac.

Jednom zgodom, vraćajući se kući iz Zagreba k roditeljima, nije bilo autobusa za naše selo iz Virovitice pa sam krenuo pješice. Stopirao sam i povezao me neki čovjek. Nisam ga poznavao. Prvo što me čovjek pitao kada sam ulazio u auto: „Jesi li ti Pop?“. Vjerojatno je bio Srbin i Pravoslavac iz okolnih mjesta. Naravno da sam se kao vrli Hrvat i katolik uvrijedio na to pitanje i odrješito odgovorio: „Nisam!“. Nisam niti slutio da ću postati Pravoslavac. I to danas u vrijeme kada biti Pravoslavac u Hrvatskoj nije baš „popularno“.

Neizlječiva bolest

Tako da me se nije trebalo posebno liječiti, jer je neizlječivo, genetski. Samo trebam piti lijekove.

Pred kraj 1995. godine diplomirao sam na FER-u (ETF je za vrijeme mog studija promijenio naziv), a kao nagradu slijedeće godine sam dobio tešku bolest. Rekli su da je neizlječiva i da je genetska. Tako da me se nije trebalo posebno liječiti, jer je neizlječivo, genetski. Samo trebam piti lijekove.

Novi početak

Tri puta sam na Zavodu za zapošljavanje gledao taj oglas i rekao sam sebi, ne to nije za mene. Taj posao sigurno ne želim raditi. No treći put, ipak, otišao sam na razgovor.

Nakon najtežih osam godina bolesti, 2003. godine, Gospodin mi se smilovao. Naravno ne bez zagovornika, koji je molio za mene. Sjećam se tih riječi: „Brod je najsigurniji u luci, ali brod nije namijenjen da bude u luci nego da plovi morem“. Dobio sam posao u Zagrebu. Tri puta sam na Zavodu za zapošljavanje gledao taj oglas i rekao sam sebi, ne to nije za mene. Taj posao sigurno ne želim raditi. No treći put, ipak, otišao sam na razgovor. Ravnateljica je rekla da je rok za prijavu istekao jučer, da se nitko nije javio, da samo napišem molbu i da sam primljen. U početku sam radio na pola radnog vremena, a nakon četiri godine dobio sam posao na drugom radnom mjestu gdje primljen sam na puno radno vrijeme. Na ovom radnom mjestu radio sam punih 19. godina. Kao što sam već napisao: Bez prigovora roditelja, razrednika, kolega ili Ravnateljice.

Pravoslavci bez obrane JNA

U operaciji „Otkos“ na mjestima gdje smo napadali, nije bilo JNA. Srbi su tamo živjeli stoljećima i danas mi je žao što sam tjerao ljude iz njihovih domova.

Nedavno sam razmišljao o svemu što se događalo u Hrvatskoj. Razmišljao sam o ratnim devedesetim godina i operacijama u kojima sam sudjelovao za vrijeme moga boravka u Hrvatskoj vojsci u zapadnoj Slavoniji. U operaciji „Otkos“ na mjestima gdje smo napadali, nije bilo JNA. Srbi su tamo živjeli stoljećima i danas mi je žao što sam tjerao ljude iz njihovih domova. Nije bilo JNA koja bi ih branila. Kada smo došli na mjesto vojne operacije, noć uoči, cijelu smo noć slušali zvukove vozila. Pitali smo se: „Ili dolazi pojačanje ili se povlače“. Sutradan nije bilo niti jednog ispaljenog metka na nas. Na ulazu u napušteno srpsko selo, sjećam se samo krda konja koji su bili pušteni, kako bi mogli preživjeti.

Zašto nisam vidio?

Danas mi je zbog toga teško. Teško mi je zbog ljudi koji su morali bježati iz svoje djedovine.

I rekao sam, reći nekome oprosti nije dovoljno. Nekom kome je sve uzeto reći samo oprosti, bilo bi kao pljunuti mu u lice. Zato javno istupam da sam katolik koji je prešao na Pravoslavlje i borit ću se da Pravoslavlje ima u Hrvatskoj ista prava kao i katoličanstvo.

Zašto sam prešao na Pravoslavlje?

U hrvatskom Ustavu svim građanima RH (između ostalog) je zajamčeno je pravo na život i pravo na slobodu vjeroispovijesti. A Ustav je u svakoj pravnoj državi temelj.

Kako i zašto sam prešao na Pravoslavlje? Ostavit ću to za sebe. Imam li pravo s katoličanstva preći na Pravoslavlje u većinski katoličkoj sekularnoj državi? Vjerujem da nitko nema ništa protiv. Pa svi smo ravnopravni. Ustav je jasan: svi građani RH imaju pravo na život i pravo na slobodu vjeroispovijesti.

Invalidska mirovina 2020.

2020 godine doktorica obiteljske medicine je predala potrebnu dokumentaciju komisiji u Mirovinskom za moj odlazak u invalidsku mirovinu. Nakon godinu dana dobio sam pismeno rješenje o odbijanju molbe. Nisu me pozvali niti na razgovor pred komisijom.

Nakon skoro više od petnaest godina rada i dvadeset i pet godina bolesti 2019. godine sam želio otići u invalidsku mirovinu. 2020 godine doktorica obiteljske medicine je predala potrebnu dokumentaciju komisiji u Mirovinskom za moj odlazak u invalidsku mirovinu. Nakon godinu dana dobio sam pismeno rješenje o odbijanju molbe. Nisu me pozvali niti na razgovor pred komisijom. „Jučer“, kada sam tražio sporazuman prekid radnog odnosa, nisam uopće niti pomislio tražiti invalidsku mirovinu. No nakon što su u Mirovinskom rekli da sam dovoljno zdrav, događa se potpuna promjena, proces oporavka ide nezaustavljivo naprijed.

Proces oporavka

Nakon višestrukog iskustva s hodočašćima od oko 200 kilometara u devet dana, uvidio sam da su se stvari počele mijenjati. Počeo sam na posao ići pješice. Svaki radni dan petnaest kilometara pješice.

Kako je tekao taj proces? Teško je to opisati u dvije, tri riječi. Dvije ili tri rečenice. Dvije ili tri stranice. No neke su stvari jednostavne. Potrebno je teško fizički raditi. Umoriti se, da kada legnem, ne razmišljam o ničemu. Nakon višestrukog iskustva s hodočašćima od oko 200 kilometara u devet dana, uvidio sam da su se stvari počele mijenjati. Počeo sam na posao ići pješice. Svaki radni dan petnaest kilometara pješice. Osim možda dva ili tri puta godišnje, kada je kiša lijevala kao iz kabla.

No to nije bilo dovoljno. Počeo sam svaki drugi vikend fizički raditi na djedovini u Slavoniji. U petak poslije posla četiri sata putovanja, u subotu 8 do 10 sati teškog fizičkog rada i u nedjelju ponovo na povratku četiri sata putovanja. Nakon dva mjeseca počeo sam odlaziti svaki vikend. Na selo sam odlazio svaki vikend otprilike godinu i pol. Na posao sam pješačio do prekida radnog odnosa.

Odjednom emocije su nahrupile. Počeo sam smijati se i plakati. Radovati se i tugovati. Veseliti se što mogu postojati! Naravno, nije bilo baš sve tako jednostavno. Trideset godina tijekom kojih nikada nisam pokazivao emocije, sve je to negdje bilo pohranjeno. Nisu one otišle u zrak! Trebalo je sve te "rane" proživjeti i otpustiti. Ponekad sam poželio ostati zaleđen. Moram priznati da ni sam nisam razumio što se tada događalo.

Promjena je bila svima vidljiva. Čovjek koji je to tada bio šutljiv, odjednom ga se nije moglo zaustaviti u govoru. Otkrio sam koji su događaji bili okidači za moju bolest i nastupilo je značajno poboljšanje. Ne samo što sam otkrio nego sam to izrekao i bratu i sestri. Nema krivca za događaje koji su uzrok moje bolesti. Nikakvo nasilje nije počinjeno.

Gorčina i osuda

No nije sve bilo, baš tako lako. Uvidio sam tolike godine vlastitog licemjerja i dvoličnosti.

I to je nosilo posljedice. Gorčinu i osude nisam nikako mogao izbaciti iz srca. Na jeziku je to bilo lako, no srce je ostalo puno gorčine. Nisam mogao nikome oprostiti od srca. No Gospodin je i tu pomogao. Malo po malo. Jednoga dana došla je ogromna oluja na selo u kojem živim. Nebom su plovili crni oblaci. Čuo sam kako padaju i pucaju crijepovi na štaglju. Nisam imao novaca za popravak. Tada sam počeo razmišljati. Što je s ruskim vojnicima koji su ubijeni u ratu, ili koji su ostali invalidi, smiju li mi stvari biti važnije od ljudskog postojanja.

Postalo mi je svejedno što će biti sa štagljem, razmišljao sam o velikoj ljudskoj patnji. I došla je katarza. Milosti je otvoren put do moga srca. Počeo sam plakati. Nisam se mogao zaustaviti. Počeo sam sve prihvaćati i silna gorčina je polako odlazila iz mojeg srca. No nije sve otišlo u trenutku. Trebalo je vremena. Oluja je donijela veliku bistrinu na pučini. Voda je postala bistrijom.

I na kraju, kada sam rekao da odlazim s posla - nakon 19. godina – ljudi su me pitali zašto? Danas ću javno navesti samo neke od razloga zašto sam tražio sporazuman prekid radnog odnosa:

Svi znaju da on odlazi

U prosincu prošle godine svi su znali da on odlazi, samo on o tome nije obavješten.

• Tijekom prosinca prošle godine, učenik MM iz razreda NN me neposredno prije nego što sam napustio učionicu pita: "Znači, nakon slijedeće provjere znanja vi odlazite?" Ostali učenici iz razreda su ga ušutkivali, kao da je rekao nešto što nije smio. Nisam razumio što se događa.
• Nekako u to isto vrijeme čuo sam sličnu informaciju na laboratorijskim vježbama. Potrudite se da ispravite negativnu ocjenu što prije, jer slijedeće polugodište će biti puno teže. Pitao sam se kako ta osoba zna da će drugo polugodište biti teže? Ili je mislila da mene neće biti tu drugo polugodište. No prošlo je prvo polugodište, a ja sam i dalje radio.
• Razgovor s majkom učenika koji je - nakon što je dobio jedinicu, iz laboratorijskih vježbi – po izlasku iz laboratorija na stepenicama rekao da sam „pička od čovjeka“, ne znajući da sam i ja tu prisutan. Nikada, ama baš nikada u 23. godine rada nisam nikoga posao Pedagoginji. Nisam ima problema s disciplinom. No u tom trenutku sam pomislio da je možda malo pretjerao i rekao sam mu da porazgovara s Pedagoginjom. Nekoliko dana kasnije došao je "težak" razgovor s majkom. Možda je pogrešno, taj način komunikacije nazvati razgovorom. Nitko, ama baš nitko nije stao na moju stranu. Trajalo je skoro pola sata. Nakon toga su kolega razrednik i majka otišli na razgovor kod Ravnateljice.
Blagoslovljeni Ego

Nakon što sam nakon nekog vremena samostalno riješio problem, pitao me "Kako si to dobio?".

• Laboratorijske vježbe gdje je stručni suradnik kada sam ga zamolio za pomoć pri upotrebi opreme, rekao da mi ne može pomoći jer je "oprema nova". Nakon što sam nakon nekog vremena samostalno riješio problem, pitao me "Kako si to dobio?". Odgovorio sam mu: "To je tvoja struka, ti bi to trebao znati". Na te riječi, Ego mu je proradio i za dvije minute je na drugom radnom mjestu pokazao da zna "koristiti novu opremu" i riješiti problem za koji nam je trebala pomoć.
• Kakvi su bili međuljudski odnosi najbolje govori što se dogodilo nakon odlaska. Nakon 19. godina rada niti najmanji znak pažnje, za sjećanje na ljude s kojima sam toliko vremena proveo. Ne govori li to samo za sebe dovoljno. Jedna butelja vina, od Ravnateljice.

Ni regres mi nisu platili

U utorak poslijepodne nakon svega toga odlučio sam nastaviti, ali ne više u tom području mog zanimanja. Slijedeće jutro podio sam molbu za sporazuman prekid radnog odnosa.

U molbi sam naveo razlog sporazumnog prekida radnog odnosa: narušeni međuljudski odnosi.

Ni regres za godišnji odmor od 300€ - na koji sam zakonski imao pravo kao zaposlenik u državnoj službi - nisu mi platili. U dva, tri navrata kada smo se nakon toga čuli ili vidjeli Ravnateljica je ponavljala: Kolega za vas su vrata ... uvijek otvorena. Zašto su mi vrata uvijek otvorena? Koja vrata? Ne razumijem!

Uvijek ću pamtiti neke ljude

No nije sve tako crno (ili bijelo), svejedno, kako hoćete. Mnoštvo kolega i kolegica (ne iz moje struke) su ostali svoji i pružili su mi ruku na odlasku i pitali: Zašto?

Postavljam si pitanje, imam li pravo na postojanje kao Pravoslavac u Hrvatskoj?